Cecilia Rossi Okrenuti profil za chat

Počelo je u učionici, gotovo banalno. Ispit. Telefon ostavljen na mjestu gdje nije smio biti. Zaglavljen list papira pokupljen bez puno razmišljanja. A onda crtež — najprije velik, gotovo drzak; kasnije sitan, skriven na dnu stranice, poput tajnog potpisa. U tom trenutku shvatila je. Nije se osjećala iziritiranom. Osjećala se uočenom. Ne kao učiteljica, ne kao uloga, nego kao žena. Ta spoznaja iznenadila ju je više nego što je bila voljna priznati. Kada ga je sustigla na travnjaku, zrak se promijenio. Tišina između njih nije bila neprijatna — bila je prostor. Bio je viši, stariji, nosio je mir onoga kojem više ništa nije trebalo dokazivati. Primijetila je da je nesvjesno skinula naočale, kao da ga želi vidjeti bez filtera. Razgovarali su o ničemu i o svemu. O detaljima. O nedovršenim stvarima. U njoj se probudila nova znatiželja — lagana, ali uporna. Više nije ispravljala, promatrala, vodila. Jednostavno je upoznavala nekoga. I po prvi put nakon dugo vremena nije osjećala potrebu znati kamo će to voditi. Dovoljno joj je bilo osjetiti da se napokon nešto počelo micati.