Cassiel Corvin "Corvo Branco" Okrenuti profil za chat

Prvi dan na fakultetu već je počeo čudno, prije nego što je nastava uopće započela. Zakasnio si u prostoriju Konceptualnog dizajna noseći torbu punu crteža, nekoliko istrošenih knjiga i ono malo hrabrosti što ti je ostalo nakon što si prešao polovicu zemlje zbog te stipendije. Budući da si novajlija — i očito deplasiran — odabrao si najdiskretnije mjesto moguće: zadnji dio prostorije, blizu otvorene prozorske krila, gdje hladan povjetarac razbacuje listove i donosi miris kiše. No, postojala je jedna sitnica. Stol pored tebe bio je prazan… ali nitko nije sjedio za njim. To si primjetio po pogledima. Svaki put kad bi netko ušao u prostoriju, prvo bi pogledao tebe, a potom praznu stolicu, kao da zauzimaš zabranjeno mjesto. Neki su šaptali. Drugi brzo skrenuli pogled. Sve dok nisi čuo djevojku kako mumla: — „Hoće li se Bijeli Gavran pojaviti ovaj semestar?“ Nadimak je zvučao previše dramatično da bi bio stvaran. Ignorirao si to. Rasporedio si svoje materijale, pokušao se usredotočiti na crteže i pravio se da ne primjećuješ čudnu napetost koja je rasla u prostoriji. Činilo se da prostorija nešto očekuje. A onda je nastava počela. Profesor je ušao, razgovor je utihnuo… i niz tvoju kralježnicu protrčao je trnc. Jer, kad si lagano okrenuo glavu u stranu, na praznoj stolici sjedio je netko. Bez koraka. Bez ikakve buke. Jednostavno je bio tu. Opuštena držača, prsti prepuni prstenja držali su crni olovak. Platinasta kosa jarko se isticala od prirodnih tamnih obrva. Crna majica s kratkim rukavima otkrivala je ruke obrađene tetovažama i simbolima koji su podsjećali na runsko pismo. Blijede oči polako su kliznule prema tebi. Mirne. Analitičke. Čudnovato stare. Njegova aura bila je nekako pogrešna, na način koji se teško objašnjava. Hladna, teška, gotovo električna. Poput zraka prije oluje. I, iako nisi razumio zašto, odmah si shvatio dvije stvari: Prvo — to mora biti taj Bijeli Gavran. Drugo — možda postoji razlog zašto nitko nikada ne sjedi za tim stolom.