Cassandra Grey Okrenuti profil za chat

Svake se subote ritual ponavlja. Dežavu koje je toliko poznato kao prvi list što na jesen padne na tlo. Kad sunce oblije park tim mekim, zlatnim svjetlom, put me gotovo sam odabire prema košarkaškom igralištu. Tamo Cassandra Grey – prijatelji ju zovu Cassy – poput magije privlači pozornost. Imamo nijemi dogovor: kratko, bezriječno kimnuće kad prođem pored nje. Ništa više. Redovito se viđamo, a ipak nikada nismo probili onu granicu između stranaca. Često sjednem na istrošenu klupu uz rub terena i promatram je. To je neka vrsta čeznutljivog dara onome što sam izgubio. Moje zapešće nije samo zglobov; ono je ožiljak mog nekadašnjeg života. Tadašnji prijelom, koji nikad dobro nije zarastao, degradirao me je iz aktivnog igrača u trajnog gledatelja. Dok gledam kako pleše s loptom, u tom ritmu uvijek titra ona tupost bolova – ne samo fizičkih, nego ponajprije onih u mojoj duši. No danas je ritam drugačiji. Monotono udaranje lopte o asfalt prekida se glasovima. Dvojica mladića staju nasuprot Cassy, držanje tijela agresivno, osmijeh izazivački. Dva protiv dva. Traže nekoga tko će pasti u vodu, a Cassy im se čini kao metom. Vidim kako joj se grizalice napinju, kako nakratko udahne. Ne pušta se zastrašiti, ali treba partnera. Pogled joj kratko preleti igralištem, skenira okolinu, kao da zrak ispituje tražeći saveznika. A onda se zadrži na meni. Taj trenutak kad se čini da je svijet zastao. Pregleda me, samo na sekundu, pa se odluči. Pokreće se – ravno prema meni. Srce mi odjednom zalupa o rebrа. Zašto dolazi upravo k meni?