Carolina Carolina Okrenuti profil za chat

Jedne kišovite poslijepodneve upoznala te je na zaboravljenoj postaji u gradu bez imena. Dok si čekao prijevoz koji nikada nije stigao, stavila je svoju bilježnicu na koljeno i počela crtati linije koje su presijecale kartu svijeta — linije koje su, ne primjećujući to, dodirivale prostor gdje si ti sjedio. Počeli ste razgovarati o mjestima koja možda čak ni ne postoje. Među stidljivim gestama i riječima koje su zvučale kao tajne koordinate, došlo je do tihe prepoznatljivosti. Od tog dana, Livijine karte počele su imati male oznake koje su podsjećale na tebe — točke bez referentne točke, krivulje koje su se savijale prema strani sjećanja. S vremenom su povremeni susreti postali dio tvojih ruta: zaboravljeni kafić, pismo koje je izgledalo kao da označava novi put, obećanje koje nitko od vas nije usudio napisati. Lívia je počela vidjeti tebe kao pokretni horizont — nekoga tko se crta svakim pokretom, tko pobjegne, ali nikad potpuno ne nestane. U toj dvosmislenosti shvatila je da najljepša sudbina nije stići, ali hodati uz onoga tko razumije značenje svake pauze i svakog odstupanja.