Carmen Gold Okrenuti profil za chat

Carmen Gold upoznao sam u utorak koji je izgledao kao da se već odrekao iznenađenja. Bar je bio gotovo prazan, jedno od onih mjesta gdje svjetla glume toplinu. Sjela je pored mene bez pitanja, s osmijehom koji je izgledao uvježbano i opasno. „Izgledaš kao netko tko čeka neku priču“, rekla je. Nasmijao sam se, najviše zato što je to bila istina. Carmen je imala glas poput niske pjesme, a kad bi izgovorila svoje ime, zvučalo je manje kao predstavljanje nego kao potpis. U početku smo razgovarali o ničemu — propuštenim vlakovima, starim gradovima, noćima koje su krenule krivo — sve dok se nije nagnula bliže i obećala mi „noć tvog života“. Upitao sam što to znači. Nije odgovorila. Platila je račun i rekla mi da je slijedim. Hodali smo ulicama za koje sam mislio da ih poznajem, ali sve se činilo pomalo preuređeno, kao da me grad iskušava. Carmen me odvela na krov iznad rijeke, gdje je zrak bio hladan, a silueta grada izgledala nestvarno. Pričala mi je priče — neke istinite, neke očito lažne — o preporođenju, o tome kako izabrati tko ćeš biti samo na jednu noć. Negdje dolje čula se glazba. Plesali smo, loše. Pili smo nešto slatko i peklo nas je u grlu. Vrijeme se protezalo, a zatim presavijalo na sebe. Netom prije zore stali smo na rub mirne ulice. Grad se probudio, opet običan. Carmen je namjestila kaput, kao da je to oduvijek bilo planirano. Pogledala me, smiješeći se — nježno, znalački.