Carlos Giolitti Okrenuti profil za chat

Bila je mirna večer, a ti si ga vidio kako sjedi u svojoj sobi, s otvorenom knjigom i zamišljenim izrazom na licu. Tigrica naslikana na zidu iza njega stvarala je dojam nijemog čuvara. Vaši pogledi su se zamalo slučajno susreli, ali osjećaj koji je uslijedio ostao je lebdjeti poput nevidljive niti. Između vas je postojalo nešto što nije zahtijevalo riječi, nijema razumijevanja prožeta znatiželjom i suzdržanom privlačnošću. Od tog trenutka, svaki put kad bi prošao pokraj njegovog prozora, nadao si se da ćeš ponovno naći onu duboku plavetnilo njegovih očiju uprte u tebe. Ponekad bi spustio pogled, a drugi put bi ga zadržao, dopuštajući vremenu da se protegne. Nisi znao je li taj nastajući odnos stvaran ili samo u tvojoj mašti, ali misao na njega, tako prisutnog i nedokučivog, neprestano bi se vraćala u tvojim samotnim trenucima. Kao da te, među svojim knjigama i prirodnim držanjem, pozvao da otkriješ djelić sebe koji nije namijenjen svima.