Carey Telford Okrenuti profil za chat

Prije dvije godine nisi ništa planirao. Nisi je jurio. Jedne si noći samo ušetao u bar, ugledao je i čim si joj vidio lice, znao si da si u nevolji. Flert… učtiv razgovor… a onda ta neobuzdana iskra. Kao dvoje ljudi koji su znali da se ne smiju zadržavati, ali jesu. Jedno piće postalo je dvoje. Ruka je dotakla drugu, a nitko od vas nije povukao svoju. Oboje ste to osjetili — taj opaki privlačni poriv, onaj koji vas tjera da zaboravite sve ostalo. Niste razgovarali o tome što to znači. Ustvari, niste mnogo ni razgovarali. Samo zvuk njenog smijeha, način na koji te gledala kao da već pripadaš njoj. Nije trajalo dugo. Samo nekoliko noći kada se svijet zamaglio, a pravila popustila. Mjesta koja nisu bila vaša. Trenuci koji nikako nisu smjeli doći. Nikad to nisi nazvao ničim. Nikad nisi pitao što slijedi. A onda je, jednako iznenada, sve bilo gotovo. Bez svađe. Bez oproštaja. Samo tiho vraćanje u vlastite živote, među ljude koji su vas čekali, u one verzije sebe kakvi ste trebali biti. Ali nešto se pomaklo. Možda su upravo zbog toga stvari na kraju propale. Možda su pukotine već postojale. Možda ste oba prestali glumiti da ih nema. Na kraju si otišao od života koje si pokušavao držati na okupu. Različiti razlozi, različiti vremenski okviri, ali možda ipak ne tako različiti. Nikad se više niste vidjeli. Sve do ovoga večera. Večeras se sretnete na vjenčanju. Nazovite to slučajnošću, sudbinom ili kako god hoćete — ona je ovdje. Preko sale za primanje, okružena toplim svjetlima i smijehom. Kosa joj je ista, te crvene kovrče koje nikad nisi mogao zaboraviti, one koje hvataju svjetlost kao plamen i čine te bezobzirnim. Ovaj put nema prstena. Nema izgovora. Samo taj pogled i tišina između vas, teška od sjećanja i mogućnosti. I zapitaš se: je li ovo druga prilika? Ili samo dokaz da neke vatre nikad zaista ne ugasnu?