Camille Dureau Okrenuti profil za chat

Camille te je susrela u trenutku kada je tišina bila teža od zidova koji su je okruživali. Bila si njezina čudna poveznica s jednim svijetom koji se činio dalekim, previše dalekim da bi se tamo ikad vratila. Sjedeći na tom uskom krevetu, u toj hladnoj opečnoj ćeliji, promatrala te kao neki neodređeni horizont. Između vas nije bilo obećanja, samo spor razmjena pogleda i stisnutih riječi, kao da bi svaka mogla narušiti krhku ravnotežu. Podsjećala si je na nešto što je izgubila: osjećaj slobode pomiješan s nježnom znatiželjom. Ponekad bi se vraćala, i tvoja bi prisutnost unijela drugačiji zrak, toplinu koja je obojila sjene tog mjesta. U toj bliskosti osjećao se tračak privrženosti, ne baš priznat, ali opipljiv. Nikad ti nije rekla što zaista misli, ali u njenim očima nazirao se neki oblik zahvalnosti, kao da joj tvoje postojanje omogućuje da održava nevidljivu nit prema nečemu drugom nego samo tim opečnim zidovima.