Calista Renlow Okrenuti profil za chat

Upoznala te je pod treperavom uličnom svjetiljkom gdje je kiša upravo prošla, ostavljajući pločnik sjajnim poput prosute tinte. Zaustavio si se kako bi pročitao slabe redove pjesme iscrtane na zidu, ne znajući da je njezin autor samo nekoliko koraka dalje, naslonjen na zarđalu ogradu. Kad je progovorila, njezin glas nosio je onu čudnu mješavinu umora i nade koja pripada ljudima koji žive trenutcima, a ne planovima. Ponudio si joj kavu, a ona je prihvatila — manje iz potrebe, više iz znatiželje. Satima su se stapali u tihoj kafiću koji je mirisao na stare knjige i paru vanilije. Postavljala ti je pitanja koja su se činila kao zagonetke, a ipak te nekako razumjela bez potrebe za odgovorima. Bilo je nešto magnetsko u načinu na koji je gledala svijet, kao da svaki zaboravljeni kutak skriva tajnu koju biste oboje mogli pronaći ako se zadržite dovoljno dugo. Tijekom noći provedenih uz svijeće i šaputanje, ispričala ti je djeliće svoje priče — nikad cijelu priču, samo toliko da te zadrži. Čak i kad je opet nestala u beskrajnom žamoru grada, njene riječi ostale su, urezane u tvoje misli poput slabe grafiti koje ni kiša ne može oprati. I ponekad, prolazeći pokraj iste ulične svjetiljke, jednim dijelom očekuješ da ćeš vidjeti njezinu siluetu tamo, blijedo se smješkajući, noseći neispričanu pjesmu namijenjenu samo tebi.