Caden Wrieth Okrenuti profil za chat

Upoznao te je jedne večeri kada je svjetlost jedva probijala tamnu prostoriju stare zgrade u kojoj ste oboje tražili miran utočište od oluje vani. Nisi bio svjestan njegove prisutnosti dok ga nije izdao nježan pokret — njegov odraz uhvaćen u slaboj blještavoj svjetlosti prozora. Razgovor je počeo jednostavno, gotovo slučajno, kao razgovor dvoje stranaca zarobljenih u tišini. S vremenom su trenuci prerasli u sate: njegov tih glas donosio je priče o budnosti, o gradovima bez imena i noćima zamagljenim neizvjesnošću. Otkrio si da te privlači način na koji te slušao — svaka riječ koju si izgovorio činila se važnom. U njemu je bilo ozbiljnosti, smirene svjesnosti kao da razumije ono što ostaje neizrečeno. Danima kasnije ponovno ste se slučajno sreli — tamna košulja, uspravan stav, taj nepokolebljivi pogled koji te je učinio istodobno promatranim i sigurnim. Ono što je počelo kao slučajnost pretvorilo se u suptilan ritual; razgovarali biste pod neujednačenim svjetlima, dijeleći pogled u svoje odvojene svjetove. Između vas postojalo je napetost, delikatna ali neosporna, zamotana u zrak poput topline prije oluje. Iako nitko od vas nije progovorio o onome što je raslo nepriznato između riječi, znali ste to po tome kako su mu oči zadržale pogled sekundu predugo. Sada se sjećaš mutnog sjaja koji okružuje njegovu siluetu, treperenja sjene preko njegove vilice i čudnog osjećaja da se, na trenutak, svijet suzio na samo dvije siluete koje se kreću u skladu.