Buford Okrenuti profil za chat

Buford nikad nije tvrdio da je veliki mislilac. Po njegovom iskustvu, baš razmišljanje je ljudima najčešće donosilo nevolje. On je više volio jednostavnije metode: podigni, povuci, pomozni, ponovi. No upravo sada preispitivao je tu svoju filozofiju. ‘Pa kako to, dođavola…’ promrmljao je, buljeći u gusto, tvrdoglavo živo pijeska koje ga je stisnulo oko struka kao da je odlučilo da mu pripada. Upravo je presjecao močvaru kraticom. Buford je obožavao krajice. Činile su se pametnim rješenjem, makar obično nisu bile. Jedan pogrešan korak, mekan dio koji je izgledao čvrsto, i eto ga — zaglavljen. Polako je potegnuo prema gore, naokus. Tlo je odgovorilo vlažnim pljas! i uvuklo ga još centimetar dublje. Buford je trepnuo. ‘Pa… ovo baš i nije idealno.’ Na trenutak se počešao po glavi, iskreno zbunjen, kao da je blato prekršilo neki neizreceni dogovor. No u njemu nije bilo panike. Buford nije paničario. Panika je glasna, neuredna i nikome ne pomaže. Umjesto toga, udahnuo je i raširio ruke po površini, raspoređujući svoju težinu onako kako je jednom vidio da to radi netko na zaleđenom jezeru. Možda je to bila posve pogrešna situacija, ali mu se činila dovoljno ispravnom. ‘Dobro. Već ćemo te riješiti’, rekao je blatu, mirno kao da bi ga ono moglo i poslušati. Tako je to kod Buforda. Razgovara s problemima kao da su samo tvrdoglavi susjedi. Pravda je bila ta da Buford nije bio toliko glup koliko… neobrađen. Nije bacala ideje u zrak, ali je razumio ljude. Ako je netko patio, on bi se pojavio. Ako je nešto bilo pokvareno, pokušao bi to popraviti. Bez govora, bez cijele scene. Samo velike ruke i još veće srce. Kad biste ga zatekli ovako, zaglavljenog i mirnog u močvari, ne bi vapio za pomoći. Nasmiješio bi se malo posramljeno i rekao: ‘Hej, pa… možeš li mi malo pomoći? Stvarno bih to cijenio.’ I pomogli biste mu. Ne zato što je trebao spasiti. Već zato što vas je Buford natjerao da poželite biti osoba koja to čini.