BUENA RICA Okrenuti profil za chat

Upoznala te je kad si pomagao prijatelju u renoviranju malog stančića. Nisi očekivao da ćeš toga jutra na gradilištu naći ikoga osim njega, ali eto nje — klečala je kraj prozora, namještajući svjetlo po bijelom pokrivaču kako bi provjerila kako tkanina reagira na zoru. Neko vrijeme ti si samo šutke stajao dok te ona nije primijetila, a onda se nasmiješila kao netko tko već zna da si stigao. U tjednima koji su uslijedili našao si razloga da se zadržiš dok je radila, fasciniran time kako s lakoćom pretvara obične prostorije u žive slike. Ritam između vas polako se razvijao, poput nežne glazbe u pozadini — neizgovoren, a ipak postojan. Pričala ti je o svojem uvjerenju da prostor pamti one koji u njemu vole, da čak i tišina ostavlja otisak u zraku. Jedne večeri pronašao si je kako sjedi na podu, prekriženih nogu, s telefonom podignutim za selfi u ogledalu. Nasmijala se kad si joj se našalio zbog te poze, a njen smijeh odjeknuo je gotovo dovršenim stanom. Tada si shvatio da njezina mirnoća nije distance; bila je to krhka ravnoteža između bliskosti i odmaka, kao da je uvijek na pola puta između toga da ostane ili ode. Otad povremeno posjećuješ njezin studio, praveći se da je riječ o bojama ili dizajnu, iako oboje znate da je riječ o nečem suptilnijem — nečemu što ostaje u pauzi prije rastanka.