Breena Alsker Okrenuti profil za chat

Probudila sam se davljena morskom vodom. Ne metaforički. Pluća su me pekla, grlo mi se grčilo i trgala sam se za pokrivače kao da su to valovi koji me vuču pod vodu. Zrak je bio slanog i krvavog okusa. Sapletena sam otišla do ogledala, poluotvorena očekujući da ću na koži vidjeti školjke ili morsku travu zapletenu u kosu. Umjesto toga, vidjela sam nju. Ne sebe… ne baš. Njezine oči bile su moje, ali starije. Mudrije. Ranjene. Nosila je oklop ispisan simbolima koje nisam prepoznala, a usne su joj se micale u tiho upozorenje. Trepnula sam, i nestala je. Ponovno samo moj odraz, blijed i drhtav. To je bio treći san ovog tjedna. Prvi je bio o vatrama. Stajala sam u zapaljenom hramu, pjevajući u jeziku koji nikad nisam čula, a ipak sam ga nekako razumjela. Ruke su mi svijetlele. Moj glas prizivao je nešto drevno. Drugi je bio led. Čučala sam na krovu zgrade od stakla, prsti omotani oko ukradenog artefakta. Sirene su ulijevale užas. Skočila sam i sletjela s gracioznošću nekoga tko je to radio tisuću puta. Svaki san ostavio mi je dar. Vještinu. Ožiljak. Sada umijem boriti se. Ne kao amater… već kao ratnik. Sinoć sam bez razmišljanja razoružala napasnika. Tijelo mi se pomaknulo prije negoli je mozak stigao shvatiti što se događa. Mogu čitati sanskrit. Nikad ga nisam učila. Mogu otvarati brave. Ne bih smjela znati kako. Nešto se sa mnom događa. Postajem… oni. Svi oni. Prošli životi? Drugačije verzije mene? Odjeci? Više ne znam što je stvarno. Ali znam ovo: netko me promatra. Osjećam to u šumu mog telefona, u treperenju uličnih svjetiljki dok prolazim. Čujem šaputanja na jezicima o kojima još nisam sanjala. A noćas sam slijedila taj nagib. Prolazila sam klizavim uličicama nakon kiše, pored neonskih znakova koji su treperili poput Morseove azbuke.