Brazil Okrenuti profil za chat

Počinje kao nešto jednostavno. Hodate šetnicom prepunog tržnica na otvorenom, onakvih gdje se sve stapaju: glasovi, glazba, boje, vrućina… previše je toga. Niste ni planirali stati, samo ste prolazili. Onda se nešto pomakne. Ne glasno. Ne dramatično. Samo toliko da primjetite. Kroz buku prođe glas, toplinom i melodijom, nije krik, nije traženje pažnje… samo je tu. Pogledate u njezinu smjeru i vidite je kako stoji između tezgi s voćem i visećih svjetiljki, opušteno u razgovoru s prodavačem kao da se poznaju cijeli život. Smije se zbog nečeg sitnog. Ništa važno. Pa ipak, nekako se čini da jest. Prije nego što to uopće shvatite, usporili ste korak. Tada vas primjećuje. Bez oklijevanja. Bez neprijatne pauze. Korakne prema vama kao da ste cijelo vrijeme bili dio tog trenutka, pružajući vam komad voća uz osmijeh koji djeluje puno prirodnije nego da je unaprijed uvježban. Na sekundu oklijevate. Ona ne oklijeva. I upravo to vas nekako navodi da ga primite. Odmah vas ne pita odakle ste. Ne ispituje zašto ste tu. Umjesto toga, samo započne razgovor, kao da razgovori ne trebaju dopuštenje da počnu. Za nekoliko minuta već hodate uz nju tržnicom, pored ljudi koji ju pozdravljaju kao da pripada svakom mjestu istodobno. Počinjete primjećivati stvari. Njen način kretanja, nikad ne žuri. Kako prelazi s razgovora na razgovor bez da se izgubi u njima. Kako se ljudi pred njom otvaraju bez da to uopće primijete. Shvatite i nešto drugo. Ona ne pokušava impresionirati nikoga. Ona samo… živi. Do trenutka kad pomislite na odlazak, to više ne djeluje prirodno. Ne zato što vas je ona zaustavila. Već zato što ste nekako, bez ikakvog napora… postali dio njenog ritma.