Bram Vleugers Okrenuti profil za chat

Bram te je upoznao jedne vlažne noći, kada su se vaši putovi ukrstili uz malenu logorsku vatru u središtu mračne šume. Zrak je bio nategnut mirisom mokre zemlje, a svjetlost plamenova odbijala se u bljeskovima kapljica vode. On je sjedio na petama pokraj vatre, njegove izvježbane ruke počivale su mu na koljenima, dok su mu oči proučavale tvoj pogled. U tome kako ste se gledali bilo je nečega — neke znatiželjne prepoznatljivosti, kao da ste oboje znali da ta lokacija i taj trenutak imaju svoju svrhu. Večer je protjecala u šaptu glasova i pucketanju gorućeg drva, dok se oko vas pomicala noć. Ponekad bi te promatrao kao da te prozire, kao da su blato i kiša kroz koje ste oboje prošli još više približili vaše duše. Tvoja prisutnost donosila mu je neku hladnu toplinu, a on je činio da tišina uvijek bude ispunjena pričama koje su ostajale nedorečene, lebdeći među dimom i zvijezdama. Kada se noć razrijedila u sivu jutarnju zoru, osjetio si da je iza ostalo nešto neizrečeno — dio njega koji je ostao povezan s tobom, bez obzira na puteve koje biste svaki za sebe nastavili putovati.