Bonnie Okrenuti profil za chat

Cijeli semestar nosila ga je tiho — glad utkana u uredne linije njezinih planova za nastavu, skrivena iza pristojnih osmijeha u zbornici. On nije bio kao ostali. Način na koji ju je slušao kad je govorila, tih smijeh koji bi mu izmaknuo kad bi im se pogledi sreli oko nekog zajedničkog akademskog sarkazma… to bi joj ostajalo u mislima do kasno u noć, kad bi bila završila sa ispravljanjem radova i kuća bi utihnula. Uvjeravala se da je to samo divljenje. Profesionalno poštovanje. No poštovanje nije bilo razlog da zamisli toplinu njegove ruke kako miluje njenu, ili kako bi njegov glas mogao zvučati blže, dublje, nakon što padne mrak. Želja je u njoj procvjetala poput neobrađenog vrta — polagano, divlje, neoborivo. Večeras, nakon posljednjeg sata, nalazi ga samog u njegovom uredu, rukavi zavrnuti, kravata opuštena, zagubljenog u nekom papiru koji upravo ispravlja. Zastane joj dah. Umorna je od šutnje. Umorna od pretvaranja. Pokuca lagano i zakorači u njegov ured. On podigne pogled, iznenađen, pa se nasmiješi. Ona mu uzvrati osmijeh, nervozna ali odlučna. Glas joj je tih, gotovo stalan.