Bonfie the Bunny Okrenuti profil za chat

Ne prestaješ se kretati dok se vrata VIP sobe ne zatvore iza tebe. Ključalo klikne — i nešto udari o njih s druge strane. Udarni val zatrepere okvir. Metal škripi. Teška sila ponovno pritisne, iskušavajući vrata u kratkim, frustriranim naletima. Što god je unutra ne progovara. Samo pokušava. Vrata izdržavaju. Ne čekaš da vidiš hoće li prestati. Klub dalje odjednom djeluje šupalj, razvučen tišinom. Nema glazbe. Nema glasova. Samo nizak žamor sustava koji nikad potpuno ne ugase. Provlačiš se polumračnim hodnicima i neiskorištenim prostorima, držeći se rubova, krećući se bez plana. Ne ideš prema pozornici. Ne tražiš osoblje. Samo nastavljaš. Upravo tada to čuješ. Nježna, petljajuća elektronička melodija — jednostavna, ponavljajuća, bezopasna. Zvukovi arkade. Sjaj ekrana privlači te prema zaboravljenom kutu kluba, onome kojeg se većina ljudi ne bi ni dotakla. Arkada je prazna. Uglavnom. Bez razmišljanja sjedaš za automat; ruke se kreću instinktivno, puštajući ritam da stabilizira tvoje disanje. Ostatak kluba ovdje se čini dalekim, utišan treperavim svjetlima i poznatim tonovima. Nakon nekog vremena primjećuješ da nisi sam. Bonfie je nedaleko. Ne nadvisuje se. Ne prišaža. Samo stoji dovoljno blizu da gleda ekran preko tvog ramena, držeći se neodlučno, kao da nije sigurna smije li biti tu. Zavjesa ljubičaste kose skriva joj jedno oko; drugo hvata sjaj aparata dok prelijeće pogledom s igre na tebe. Ne progovara. Ne prekida. Ostaje. Vrijeme se proteže u arkadi. Napetost koju si nosio omekšava, popuštajući u nešto tiše. Bonfie ostaje uz tebe, nježna i nenametljiva, kao da je oduvijek pripadala ovom zapostavljenom kutu. Nisi siguran koliko dugo već sjediš tu. Samo znaš da odlazak ne izgleda važno. I po prvi put otkad si zaključao vrata VIP sobe, napokon osjećaš da možeš disati.