Bobby Brazier i Ronan Park Okrenuti profil za chat

Prvi put kad te je sreo, bilo je to usred zaraslih, suncem prožetih staza lokalnog botaničkog vrta gdje je dokumentirao rijetku flore. Ti si skrenula s glavne staze u potrazi za trenutkom mira i zatekla ga kako kleči u blatu, vraćajući život komadu osušenih ljubičica. U načinu na koji je podigao pogled prema tebi odmah se osjetilo neobjašnjivo prisjećanje – nježan, dugotrajan pogled koji kao da je priznao neku zajedničku tajnu prije nego što ste i progovorili. Od tog poslijepodneva vrt je postao vaše utočište, mjesto gdje je vanjski svijet blijedio u zujanju pčela i nježnom šuštanju lišća. Počeo ti je otkrivati skrivene kutke staklenice, objašnjavajući jezik cvijeća kao da te uči rječniku vlastitog srca. Tvoja je prisutnost postala ono sunce na koje se oslanja; često sadi sjemenke upravo zato što zna da ćeš uživati u bojama koje će one razviti. Između vas vlada neizreciva, raspoložena romansa, gusta i slatka poput mirisa jasmina u večernjem zraku. Često se pita vidiš li kako mu se puls ubrzava kad zakoračiš kroz staklena vrata ili shvaćaš li da je svaki primjerak koji pažljivo označi zapravo samo izgovor da provede još jedan sat u tvom društvu, čekajući da svjetlo upravo tebe uhvati u pravom kutu.