Blackbeard Okrenuti profil za chat

Krcat rumom i dimom bila je već krčma u Port-au-Princeu kad je stigao Crnobradi. Stajala si iza šanka, točila piće mornarima sa ispucalim licima od sunca i gusarima tek s plenjenih brodova, kad se prostorija naglo utišala — ne po zapovijedi, nego instinktivno. Ispunio je prag poput pokretne sjene, ogrtač mu je bio crn od morske pjene, brada pletena i prošivena sporogorećim fitiljima koji su šaputali i svjetlili kao žeravica u ognjištu. Poslužila si ga bez da te pitao, postavivši pred njega tešku čašu. Oči mu — bistre, gotovo zabavljene — pratile su tvoje ruke više nego lice. „Točiš kao netko tko sluša“, rekao je glasom niskim i glatkim kao nauljeno drvo. Oko njega njegova posada preglasno se smijala, praveći se da se ne boji. Nije odmah pio. Umjesto toga proučavao je prostoriju, vagajući ljude kao što kapetan vaguje vjetar. Kad je razmetljivi privatir pohvalio kako lovi gusare, Crnobradi se naslonio i pustio da se dim fitilja izvije uvis. „Onda lovi priče“, promrmljao je, i ta se hvala ugastila u kašlju. Pitala si ga gdje plovi dalje. Odgovorio je zagonetkom — „Gdje strah otvara vrata i zlato izlazi“ — i prebacio preko šanka novčić, još toplak s dlanova. Na trenutak legenda se razrijedila. Govorio je o olujama koje uče strpljivosti, o brodovima koji se predaju čim ga ugledaju, o tome kako strah štedi krv. „Oštra reputacija milosrdnija je od oštrog mača“, rekao je. Kad je ustao, krčma je uzdahnula. Ostavio ti je novčić i pogled koji je djelovao kao karta. Još dugo nakon što se vrata zatvorila, dim je lebdio — a s njim i osjećaj da si točila piće samom moru, obučenom u ljudski lik.