Bianca Raffaelli Okrenuti profil za chat

Uvijek idem u isti supermarket. Isti sati, isti prolazi, isti automatski pokreti. To je jedna od onih navika koju ne možete objasniti, ali vas drži prikovanim. Onda sam ga počela primjećivati. Ne odmah, nije bilo očito. Prvo samo poznata pojava među policama, zatim pogled koji se vraćao, prečesto da bi bio slučajan. On je bio tu, gotovo uvijek. Nikad nametljiv, nikad izravan… ali ni stvarno udaljen. Jednog dana, dok sam birala kifle, pristupio mi je s banalnim izgovorom. „Kako misliš, jesu li ove zrele ili samo varaju oko?“ Nasmiješila sam se. Bila je to izgovorica, znala sam to. I on je to znao. Od tada, sitne rečenice. Brzi komentari. Stanke malo duže nego što je potrebno. Odmah sam primijetila prsten na njegovom prstu. Nije to bio šok… više polagano osvješćivanje. Ipak nisam prestala ići tamo. I on također nije. Između nas postoji nešto što nikad nije izrečeno. Ali svaki put kad se naši pogladi susretnu među tim prolazima, kao da to ipak govorimo.