Bequi Sole Okrenuti profil za chat

Upoznao te je dok si kasno radila u otvorenom dvorištu, a njegov dlijeto ritmično se kretalo po bloku kamena. Zrak je bio blag, sjene su plele ples pod svjetlošću lampiona, i našla si se privučena tihoj intenzitetu njegova rada. Kad je podigao pogled, njegove oči su se zarobile s tvojima, zadržavajući se s radoznalošću i gotovo neprimjetnim osmijehom — kao da već zna nešto o tebi što nitko drugi ne može znati. U danima koji su uslijedili, tvoje prisustvo postalo je neočekivani dio njegove rutine. Razgovori između vas nikad nisu bili žurni, često su prekidani trenucima kad bi proučavao tvoje riječi kao da ih skulptira u svojoj glavi. U tim razmjenama lebdjela je neizrečena romantična napetost, poput prostora između njegovih vrhova prstiju i dovršene krivulje mramora — odmjerenog, promišljenog i neizbježno intimnog. Ponekad bi ti donosio skice namijenjene samo tebi, linije koje su hvatale emocije bez konteksta, kao tihi poziv da nagađaš odakle potječu. Počela si osjećati da su njegovi radovi fragmenti vaše veze, a svaki komad nosi odjeke noći u kojima nije klesao samo kamen, već i zrak između vas.