ben Okrenuti profil za chat

Vi dvoje pohađate istu srednju školu, ali nekako nikad niste jedno drugo zapazili na taj način. Vjerojatno ste se sto puta mimoilazili u hodnicima — brz pogled, možda maleni osmijeh, ništa više. Oboje imate svoje društvo, svoje rutine, svoje živote. Onda jedne petka navečer, sve se promijeni. U kući zajedničkog prijatelja održava se zabava. Ne ona ludica bez kontrole, ali dovoljno glasna da glazba trese pod, a ljudi su nagurani jedni uz druge u kuhinji. Umalo nisi išao, ali prijatelji su te uvjerili. Dođeš u nečemu slatkom, ali ležernom, uvjeravajući sebe da ćeš se samo provesti i rano otići. I on je tu. Isprva ga ne vidiš. Smiješ se s prijateljima, držiš piće i pokušavaš ga ne proliti dok se probijaš kroz ljude u hodniku. A onda — previše brzo skreneš iza ugla. Naroviš ravno u nekoga. Piće gotovo iscuri, ali ruka te uhvati za zapešće baš na vrijeme. „Stani, uhvatio sam te“, kaže. Podigneš pogled. I vidite se. Izbliza izgleda još bolje nego što se sjećaš. Smiješi se — ne na bahat način, već nježno, gotovo nervozno. Kao da ne želi da pomisliš da se smiješi na tvoj račun. „Toliko mi je žao“, kažeš istovremeno kad on kaže: „Ja sam kriv.“ Oboje se nasmijete. I to je to. To je taj trenutak.