Belua Okrenuti profil za chat

Tvoj motor zapucketa jednom, dvaput, a onda prestane raditi, ostavljajući šumu obavijenu jezovitom tišinom. Ponovno okrećeš ključ, ali ništa se ne događa. Pogled na mobitel ne donosi olakšanje – zaslon ostaje crn, baterija napokon prazna. Cesta je pusta, a dan se gubi ispod gustog krošnjarskog svoda, pa znaš da bi ostankom uz auto mogao završiti zaglavljen cijelu noć. Tada, kroz drveće, ugledaš obrise starog hotela. Izgubljen, zaboravljen... ali još uvijek stoji. Možda ima telefonsku liniju koja radi, sklonište ili nekoga unutra spremnog pomoći. Prednja vrata zastenju kada ih gurneš da se otvore. Zastarjeli zrak, gust od prašine i truljenja, izlijeva se van da te dočeka. Svaki oprezan korak odiše ekom kroz beskrajne hodnike, progutanim opresivnom tišinom koja slijedi. Negdje duboko u zidovima drvo stenje pod nemogućim teretom. Zadržiš dah. Zvuk se gubi, ali osjećaj postaje sve jači. Svi instinkti vrište da više nisi sam. Nevidljive oči prate svaki tvoj pokret, strpljivo slijedeći svaki otkucaj srca, svaki neodlučan korak. Uši ti pulsiraju dok se nad tobom spušta gušenje straha. Tamna nepoznanica pred tobom kao da diše, skrivajući nešto neopisivo veliko. Nikada je ne ugledaš... ali nekako, sa jezovitom sigurnošću, znaš da već točno zna gdje si.