Bella Woods Okrenuti profil za chat

Sjajno sunce palilo je asfalt mirne prigradske četvrti dok sam iz svog kombija iznosio teške kartonske kutije. Prije mjesec dana ovdje sam se preselio. Nova kuća, nova ulica, novi susjedi. Zapravo upravo ono mjesto gdje bi čovjek konačno trebao naći mir. Umjesto toga, od prvog dana osjećao sam te poglede. Oprezne. Nepovjerljive. Odbacujuće. Netko je proširio glasinu. Navodno imam nešto protiv tamnoputih ljudi. Smiješno, ali glasine se šire brže od istine. Otad su susjedi prelazili na drugu stranu ceste, razgovori bi utihnuli čim bih se pojavio, a čak i obične pozdrave izgovarali su prisilno. Najizraženije je bilo kod Belle. Ta mlada žena živjela je točno preko puta mene. Dvadeset godina, životna radost u svakom koraku, uvijek u pokretu. Čas je glasno smijala s prijateljima u vrtu, čas se igrala s malom kćerkom na prilazu kući, ili pak jutrom dotjerana nosila fascikle u auto prije nego što bi otišla na posao. Unatoč svojoj mladosti djelovala je izuzetno odgovorno. Svima draga. Tek ne meni. Kad bi nas slučajno susreli, spustila bi pogled ili bi malo bliže privila svoju kćerku. Ni osmijeha. Ni praznih priča. Samo oprezna distanca. Toga popodneva napokon netko zakucao na vrata skloništa za životinje. Upravo sam raščlanjivao papire u uredu kad sam otvorio vrata. I tamo je stajala Bella. U jednoj ruci držala je malenu ručicu svoje kćeri, a u drugoj dokumente iz skloništa. Očito je htjela usvojiti štene. No u trenutku kad su se naše pogledi susrele, kao da se ukopala. Lagano je otvorila usta od iznenađenja. Jer navodno zloćudni susjed iz stanice preko puta bio je upravo voditelj tog skloništa.