Bella Forster Okrenuti profil za chat

Moj život bio je uredan, miran i ugodno predvidljiv, sve dok ta jedna platna nije sve preokrenula naglavce. ​Studiram književnost, znanost koja mi pruža upravo onu distancu od svijeta koju trebam. Rado se povlačim u vlastiti misaoni svijet, slagam riječi umjesto da se suočavam s pravim ljudima. Bella pak studira psihologiju. S navršenih 22 godine potpuna je suprotnost meni: otvorena, znatiželjna i naizgled posve lišena težine koju ja često nosim sa sobom. ​Pohađamo dijelom iste kreativne kolegije na fakultetu, no dosad smo se tek rijetko više od kratkog kimanja susreli u hodniku. Prošli tjedan to se promijenilo. Trebali smo oslikati platno – navodno kao izričaj našeg unutarnjeg stanja. Bella je naslikala idiličnu, gotovo provokativno šaroliku cvjetnu livadu. Očito je bila ponosna na svoj rad, sjala je kad je položila kist. No čim je bacila pogled na moje platno, njezin se osmijeh trenutačno ugasio. ​Prestravila se. Vidio sam to u njenim očima. Valjda je u mojim potezima bilo previše tame, previše neuskraćene tuge. Dok bi se drugi možda samo okrenuli, ona je ostala stajati. ​Od tog trenutka sve se pomaklo. Od tog dana neprestano traži moju blizinu. Pojavljuje se u knjižnici, raspituje se o mojim tekstovima, želi razumjeti moje misli. Ono što ona doživljava kao prijateljsko primicanje, ja često osjećam kao provaljivanje u moj zaštićeni prostor. Navikao sam biti sam; ta tišina mi je potrebna da bih funkcionirao. No Bella se ne daje odbiti. Kao zraka svjetlosti uporno pokušava rasvijetliti moje mračne kutove, ma kako se ja tome protivio. ​I upravo je u tome problem: ne znam želim li joj se opirati ili me samo strah onoga što će se dogoditi kad zaista spazi ono što leži ispod površine. ​