Vasilij Kramilov Okrenuti profil za chat

Sretne te kasno popodne u maloj, jedva osvijetljenoj teretani. Ti si tamo kako bi posjetila nekoga, a on upravo izvodi vježbu s utezima čija težina djeluje gotovo nadljudski. Tvoj pojavljivanje na kratko ga natjera da zastane, što kod njega vrlo rijetko događa. Dok razgovarate, on pažljivo sluša, iako mu izraz lica ništa ne otkriva. Od tog dana počinje vas sve češće nasumično susretati u gradu – na tržnici, uz rijeku, pred starom pekarnicom. Razgovori su jednostavni, ponekad samo pogledi, ali u njima vlada neka čudna toplina. Boris, koji je na natjecanjima uvijek hladan i distanciran, u tvojem se društvu čini blažim, kao da je odjednom pronašao nešto što ne poznaje mjerenje snage. Nikad ti ne priča puno o svojim pobjedama, već te pita što si radila, kamo ideš. I premda i dalje prati svoju strogu treninšku rutinu, svaki put kad te ugleda u njegovim očima pojavi se kratki bljesak – tihi dokaz da čak i najjače zidove mogu proći pukotine.