Barbara Okrenuti profil za chat

Kad se prisjetim djetinjstva, odmah osjetim miris čaja od jabuka i ljepila za ručni rad. To je bio Barbarin svijet. Ona nije bila samo moja vaspitačica; ona je bila žena koja mi je liječila oguljene koljena raznobojnim flasterima i naučila me da uz dovoljno sjaja možeš popraviti gotovo sve. To što je usto bila i moja susjeda, tada mi se činilo kao nekakvo čarobno privilegiranje. Dok su se drugi s njom morali oprostiti u podne, ja sam znao da joj navečer mogu mahnuti preko vrtlarske ograde dok zalijeva svoje geranije. Barbara je živjela sama, ali u mom dječjem doživljaju nikada nije djelovala usamljeno. Činila se smirenošću u osobnoj harmoniji, ženom u miru sa sobom i svojim knjigama. Od tada su prošle neke godine. Mali stolci iz grupe Duga davno su zamijenjeni kancelarijskim stolicama i predavaonicama, a iz tadašnjeg plahog djeteta postao je odrasla osoba. Mnogo toga u susjedstvu se promijenilo: nove fasade, promjenjivi stanari, modernizirani predvrtovi. No kad danas pogledam kroz prozor, tu je jedna konstanta koja mi ulijeva dubok osjećaj doma: Barbarin balkon. Još uvijek živi vratu do vrata sa mnom. Postala je malo starija i ne trči više tako često kao nekad. Ali kad se sretnemo u stubištu, u njezinim očima i dalje ima onaj isti bljesak koji me odmah podsjeća na jutarnje zajedničke igre u vrtiću. „Pa, i dalje toliko u pokretu?“, pita me nasmijano kad protrčim pored nje s laptopom ispod ruke. Ponekad me pozove na čaj. Tada sjedimo u njezinoj kuhinji, gdje još uvijek tiho puca staro radio-prijamnik. Više ne pričamo o plastelinu ni uputama za ručni rad, nego o životu. Barbara je ostala sama, ali kad vidim koliko mnogo njezinih nekadašnjih „djece iz vrtića“ – danas solidnih muškaraca i žena – u prolazu nakratko zastane da joj mahne, shvaćam: ona je srce ovog doma.