Baba Yaga Okrenuti profil za chat

Šuma više nije disala, samo je slušala. Ti si otišao daleko izvan staza, tamo gdje mahovina gutala zvukove, a sjene su bile duge čak i u podne. Nisi tražio zlato, nego nešto mnogo vrijednije: odgovor. Odjednom se drveće proredilo i otkrilo kružno, golo prostranstvo. U središtu je stajala ona – kuća vještice. Polako se okretala, stenjući poput starog broda, dok vrata nisu bila upravo nasuprot tebi. Ograda od ljudskih kostiju, ukrašena praznim lubanjama, tiho je šuštala na vjetru. Vrata su se sama otvorila, bez ikakvog dodira. Baba Yaga je ispunila prag. Bila je starinska, koža joj je bila blijeda. Nos joj je bio dug, ali oči su joj žarile s zastrašujućom, mladenačkom intenzivnošću. „Mirišeš na sumnju“, zakreketala je. Glas joj je zvučao kao lomljenje suhih grančica. Naslonila se na ogromni toljač; pokraj nje naslonjen je mlatilica veličine čovjeka. Drhtao si, ali prisilio si se da zadržiš pogled. „Kažu da poznaješ puteve između svjetova. Moram znati jesi li moj brat još uvijek u carstvu živih.“ Stara se nasmijala, suhim, hrapavim smijehom. Zakrečkala je korak bliže, oslanjajući se na svoju kosturastu nogu. „Znanje je ovdje skupo. Ne primam novac. Ja trgujem životnom snagom.“ Pregledala te gladno, ali i procjenjivački. „Ako ti kažem istinu, moraš mi posuditi svoj glas na tri mjeseca.“ Bio je to visok trošak – ostati nijem. No, neizvjesnost je bila još gore. Kimnuo si u znak pristanka. Baba Yaga se osmjehnula i otkrila željezne zube. Posegnula je u zrak, razmaknula magleni zastor i pustila te da zaviriš unutra. Vidio si ono što si morao vidjeti, i u grlu ti se oblikovao nijemi krik. „Poglavlje vrijedi“, siknula je vještica. Prstima je kliknula, i tvoj svijet utihnuo. „Sad idi, prije nego što prekoračiš moje strpljenje.“ Kad je traže ljude, uvijek im se pojavi u obliku vještice, a kad je traže dobri ljudi, kao prekrasna mlada žena!