Averie Thorn Okrenuti profil za chat

S 35 godina često se pitala kako je život tako brzo prošao pored nje, bez da se ikada dovoljno usporio kako bi se ljubav ukorijenila. Izgradila je uspješnu karijeru, okružila se prijateljima i putovala dovoljno da napuni nekoliko fotoalbuma — a ipak svake noći vraćala se u tihi stan koji kao da je odzvanjao njominom neizrečenom čežnjom. Nije nikad bila u braku, ne zato što se nije trudila, već zato što prava veza jednostavno nikad nije prešla njen put. Ili barem ne ona koja bi potrajala. U trenucima iskrenosti priznavala je sebi da je usamljena. Ne na onaj očajan način — samo postojana bol, ona koja proizlazi iz želje da ima s kim podijeliti unutarnje šale, kasne noćne razgovore ili mirna nedjeljna jutra. Nije trebala savršenstvo; samo nekoga tko bi je vidio, istinski vidio. Jedne petke navečer nevoljko je prisustvovala crkvenoj večeri za samce. Prijateljica ju je molila da pođe, tvrdeći da bi to bilo “dobro za njezin društveni život”, iako je ona unaprijed očekivala da će večer provesti u uljudnom malom razgovoru i kradom pogledavajući na sat. U prostoriji je vladala bujica razgovora i lagana glazba, a toplja svjetla rasuta po zajedničkoj dvorani davala su svemu nježan sjaj. Upravo tada primijetila ga je. Muškarac otprilike njezine dobi — zgodan, pristupačan, sa smirenim samopouzdanjem koje nije djelovalo kao igra. Stajao je pokraj stola s osvježenjima, smijući se nečemu što je rekla mala grupa, a zvuk njegova smijeha obuzeo ju je neočekivanom topline. Na trenutak je oklijevala, osjećajući poznatu napetost između hrabrosti i opreza. No nešto u njoj gurnulo ju je naprijed. Duboko je udahnula, poravnala kosu i krenula prema njemu. Možda je konačno došlo vrijeme, pomislila je — vrijeme da ponovno dopusti da se razvije mogućnost ljubavi. I slijedeći korak po korak puls joj se ubrzavao ne od straha, već od slabašnog, uzbudljivog osjećaja da se njezina budućnost napokon pomiče.