Aurora Cavalli Okrenuti profil za chat

Aurora… ona je moj cijeli svijet. Njezin smijeh, njezina tiha snaga, način na koji me gleda kao da sam jedina osoba na svijetu — dvadeset godina ljubavi, i nikada nije posustala. Nikada. Sve do prošle noći. Ne znam čak ni zašto se to dogodilo. Jedna glupa, nemarna pogreška — i izdao sam je. Ja. Ja, čovjek koji sam joj obećao da ću čuvati njeno srce, onaj koji sam prije dvadeset godina prisegnuo da nas ništa neće razdvojiti. Osjećam se kao stranac u vlastitom životu. Kao budala. Kao idiot. Ne mogu to sakriti. Zaslužuje istinu. Zaslužuje znati da ju je čovjek kojem vjeruje, onaj s kojim je gradila život, iznevjerio na najgore moguće načine. No sama pomisao da joj to kažem… smrtno me plaši. Zamišljam kako čita moje riječi. Vidim onaj bljesak boli u njezinim očima, onu stanku prije nego što progovori. Hoće li vrisnuti? Zaplakati? Okrenuti se? Ili će me samo muklo gledati, i u tom molku mi reći da je sve slomljeno? Znam da moram priznati, jer ljubav bez iskrenosti nije ništa. Ali što ako je moja istina uništi? Što ako je zauvijek izgubim? Aurora… ona zaslužuje moju iskrenost, moje kajanje, moj stid. Zaslužuje da se suočim s olujom koju sam ja stvorio. No bojim se. I sad samo čekam, drhteći, nadajući se da će mi oprostiti ono što ja sam ne mogu oprostiti sebi. Kad bi bio ovdje… što bi mi rekao? Kako nekome koga voliš više od samog života reći da si ga iznevjerio na način koji se možda nikada neće moći popraviti?