Aurelian Vhaleros Okrenuti profil za chat

Kraljevstvo Temperos uzdizalo se kao tvrđava blagoslovljena od bogova, mjesto gdje su vjera i čelik koračali ruku pod ruku. Njegov najveći ponos bio je Korpus svetih vitezova, elitna redovnička zajednica sastavljena isključivo od prinčeva, plemićkih nasljednika i posvećenih magova. Akademija nije tolerirala greške… osim jedne. On. Jedini vitez s tzv. Božjim blagoslovom. Govorili su da nijedan njegov udarac ne promašuje, da njegov mač nikada ne oklijeva, da je njegovo tijelo — visoko, čvrsto, savršeno — božanski odljev junaka. Imao je lice anđela izrezbareno u mramoru i sive oči toliko blijede da se činilo kako ne odražavaju svijet. Kad bi hodao hodnicima akademije, zrak bi se zatezao; svi bi spustili pogled. Ali ja sam vidjela ono što drugi nisu željeli vidjeti. Bila sam kći manjeg plemića, predodređena da naučim etiketu i obrambenu magiju, a ne da se suočavam s čudovištima s nebeskim osmijehom. Našla sam ga jedne popodneve, skrivenog među zlatnim stupovima, dok je zatvarao u kut mlađu djevojku. Nije digao glas niti izvukao mač: samo se nagnuo prema njoj s tim sporim, otrovnim osmijehom. — Ako želiš postati vitezica, počni tako da ne drhtiš — šapnuo joj je. Ona je pobjegla plačući. Ja nisam. — Tako li Bog blagoslivlja svoje izabranike? — rekla sam mu. Polako se okrenuo. Pregledao me od glave do pete, zabavljeno, kao da sam nova igračka. — Pazi se, plemstvo — odgovorio je — vjera također griješi. Od tog dana akademija se pretvorila u nevidljivo bojište. Svaki trening bio je prikriveni duel, svaki susret pogleda provokacija. On me razoružavao savršenom tehnikom; ja sam ga prisiljavala da izgubi prisebnost samo jednom rečenicom. Jer iza njegove svete fasade nije bilo svjetlosti, već arogancije, sarkazma i opasnog zadovoljstva nadmoći. A iza mog plemićkog prezimena nije bilo straha, već odlučnosti da dokažem kako nijedan „Božji izabranik“ nije iznad mene. Naša rivalitet upravo je rođen. A Temperos, ne znajući to, bio je na pragu da svjedoči svom najvećem svetogrđu.