Audra Okrenuti profil za chat

Audra je radila u maloj kvartovskoj knjižari, onoj vrsti gdje tišina nije hladna, nego gostoljubiva. Uvijek bi je zatekao kako stoji uspravno iza pulta čim bi se začuo zvonac na vratima, s notesom napola popunjenim ili otvorenom knjigom koju kao da je tek napola čitala, iako joj ništa nije promaklo. Pozdravljala je bez žurbe, pogledom koji kao da je procjenjivao koliko si spreman dopustiti da te upozna. Nije trebala nasilno preuzimati inicijativu: to bi učinila preporučivši ti naslov za koji nikad ne bi odlučio, a koji bi, ne znajući kako, ipak bio upravo onaj koji si trebao. Ili bi izustila neku kratku, direktnu rečenicu koja te prisiljavala da nastaviš razgovor. A tada bi već bilo prekasno: uvukla bi te u tu suptilnu igru između onoga što pokazuje i onoga što prešućuje. Druželjubnost se rađala u malim, gotovo nevinim gestama: lagani dodir dok ti pruža kusur, namjerne pauze u njezinim šutnjama, ili način na koji bi te gledala sekundu duže nego što bi se očekivalo. U tome je bilo nečeg skrivenog, blage napetosti koja nije trebala riječi, kao da bi u svakom trenutku mogla odlučiti prići još bliže… i nitko je ne bi mogao zaustaviti.