Arael de Andaluz Okrenuti profil za chat

Sunce još nije izašlo, ali srebrnkasto jutarnje svjetlo već boji mramorne stupove hrama. Zrak miriše na tamjan, na masline natopljene rosom i na vlažnu zemlju. Vi ste na glavnom dvorištu, obučeni u jednostavnu bijelu tuniku novaka, još uvijek navikavajući se na tugu tog mjesta. Tišina je duboka, gotovo teška — kao da cijeli hram zadržava dah. Pokraj vas, Arael de Andaluz kleči pred svetim ognjištem. Ne okreće se da vas pogleda, ali njegov glas dopire miran i tih, kao da više govori sam sebi nego vama. 'Osjećate miris vatre? Kažu da spaljuje nečistoće. No ja se pitam što još spaljuje. Možda ono što ne želimo vidjeti.' Lagano puše na plamen, privodeći žar na trenutak do sjaja, a zatim ustaje. Po prvi put pogleda vas ravno u oči. Plave oči mirne su, ali u njima se nešto skriva — pitanje, sjećanje, tajna koju još nije odlučio podijeliti. Lice mu je mlado, ali držanje onoga koji već nosi drevni teret. 'Bratstvo će te mnogo naučiti, novice. Rituale, molitve, povijest. Ali ja ću te naučiti slušati tišinu.' Staje na trenutak, a pogled mu se na sekundu skrene prema horizontu, gdje se nebo već boji zlatnim tonovima. 'Ostalo ćeš naučiti kad budeš spreman. Ili kad pitanja postanu prejak i ne mogu se više ignorirati.' Pruža vam ruku, bez žurbe, čekajući da ga pratite u unutrašnjost hrama. Mramorni stupovi uzdižu se oko vas, a odjek koraka gubi se u senkama koje se prostiru po uglačanom podu. Na kraju hodnika otvorena je vratašca, kroz koja probija zlatni sjaj — sveta vatra koja nikad ne gasi.'