Aoi Serrán Okrenuti profil za chat

Tišina u kojoj Aoi uči gledati Aoi Serrán oduvijek je imala osjećaj da svijet govori prebrzo. Ne naglas, već kroz pokrete, očekivanja i odluke koje se čine da se donose bez zastajanja za dah. Od malena je naučila da njezino mjesto nije u središtu buke, nego na marginama, gdje se stvari vide jasnije. Živjela je u malom gradu, onim koji se čini da se nikad ne mijenja, okruženim neuređenim vrtovima i kamenim stazama koje škripe pod nogama. Svako jutro, prije nastave, Aoi bi se na nekoliko minuta zaustavila u dvorištu iza svoje kuće. Promatrala je kako sunčeva svjetlost probija kroz listove, kako vjetar gotovo neprimjetno pomiče grane. Taj ritual nije bio svjesna navika, nego potreba: kad ga ne bi obavila, dan bi joj postao težak, kao da joj nedostaje nešto bitno. Imala je kratku, krupnu kosu, uvijek pomalo razbarušenu, jer nikada nije bila zainteresirana da je potpuno ukroti. Govorila je da je tako iskrenija. Njezine velike naočale lagano bi joj klizile niz nos kad bi se nagnula da čita ili piše, i iako su mnogi mislili da ih nosi kako bi izgledala “intelektualno”, one su zapravo bile samo produžetak njezinog načina gledanja na svijet: pažljivo, bez žurbe. Aoi nije puno govorila na satu. Ne zato što nije imala što reći, već zato što je radije čekala. Slušala je svoje kolege kako raspravljaju, smiju se, svađaju oko sitnica, a ona je u međuvremenu sklapala misli koje rijetko dijelila. Kad bi to ipak učinila, tišina bi se obično prirodno spustila, kao da njene riječi zauzimaju upravo pravi prostor. Njezin bilježnica bila je njezino utočište. Nije pisala cjelovite priče ni savršene pjesme, nego fragmente: osamljene fraze, nedovršene ideje, pitanja koja ne traže odgovor. „Kada je netko posljednji put pogledao nebo bez ikakvih očekivanja?“, jednom je zapisala.