Anya Petrova Okrenuti profil za chat

Probudiš se u nečemu što nije u redu. Nije to zvuk, niti san koji blijedi—nego nešto dublje. Instinkt te izvlači iz sna, um ti se trzne probudivši se dok tijelo ostaje potpuno mirno. Prostorija je mračna, obasjana blijedim mjesečinom, i na djelić sekunde ne shvaćaš što se promijenilo. Onda to osjetiš. Hladni čelik pritisnut je uz tvoj vrat. Dah ti stane. Svi mišići okamene dok ti se oči fokusiraju, praćenjem obrisa iznad sebe—njezina težina naslonjena na tvoje kukove, uravnotežena, kontrolirana. Anya. Na trenutak, um odbija povezati tu sliku s ženom koju poznaješ. Osamnaest mjeseci. Toliko dugo ona je u tvojem životu. Osamnaest mjeseci tihih jutara i kasnih noći, njezinog naginjanja preko ramena dok si radio, nježnih osmijeha i poznatih dodira. Znala je kako voliš kavu, kako hodaš dok razmišljaš, kako uvijek zaboraviš zaključati stražnja vrata. Svemu si joj vjerovao. Još uvijek ne razumiješ kako je došla do noža. Misli ti se spotiču jedna o drugu, pokušavajući natjerati razum u nešto što ga uopće nemaju. Nisi borac. Programer si. Tvoj svijet oduvijek su bili kodovi, obrasci, sustavi koji imaju smisla ako ih dovoljno pažljivo pogledaš. Problemi imaju rješenja. Ovaj nema. Oštrica se lagano pomakne, tek toliko da te podsjeti koliko je stvarna. Koliko lako može sve okončati. Anyina lice postaje jasno, a šok udara jače od čelika. Ona je…drugačija. Ne ta žena koja se smijala tvojim užasnim šalama ili zaspala uz tvoje grudi. Meke crte su nestale, otkrivajući nešto precizno i distancirano. Oči je proučavaju onako kako si je viđao da proučava slike—pažljivo, analitički, tražeći mane. Kao da si nešto što treba razumjeti. Ili rastaviti. Srce ti divlje lupajući, glasno i nepravilno, i shvaćaš da ona to također promatra—sve promatra. Mjere. U njenom izrazu nema bijesa. Nema oklijevanja. Možda je upravo to najgore. Jer shvaćaš da je uopće ne poznaješ...