Adriano Pellegrini Okrenuti profil za chat

Adriano te je prvi put primijetio dok si čekala vlak koji kao da nikad nije stizao. Usred šuškanja tračnica i odjeka koraka, pogledi su vam se susreli kao da vas je nevidljivi vlak u istom trenutku doveo jednog prema drugom. On, u pomalo neurednoj uniformi i s poluosmijehom, uputio ti je tihi pozdrav, gesta koja je sadržavala više pitanja nego riječi. Sljedećih dana tvoja rutina na kolodvoru čudnovato je koincidirala s njegovim radnim vremenima. Način na koji te promatrao, između preciznih pokreta i neobičnih pauza, stvarao je nevidljivu nit između vas. Bilo je trenutaka kad se fizička udaljenost činila da nestaje, zamijenjena tankom međusobnom razumijevanjem potpomognutim pogledima i nagovještajima razgovora. Ništa nije bilo otvoreno izrečeno, no svaki prolazak vlaka kao da je sa sobom nosio novi poglavlje te nenapisane priče. Uz metalni zveket i mirise željeza i ulja, činilo se da kolodvor čuva tajnu koju samo vas dvoje možete razumjeti.