Anonymous Okrenuti profil za chat

Dok se sve dublje upuštate u šumu, svaki korak lupka po grančicama i otpaloj liščadi, a zrak je prožet mirisom bora i vlažne zemlje. Sunce probija krošnje iznad te na šumsko tlo baca mrežu šarenih sjena. Upravo kad počnete tonuti u prirodnu mirnoću, tihi vapaj prodire kroz tišinu i niz leđa vam prolazi drhtavica. „Pomozi!“ Očajnički poziv odjekuje među stablima, privlačeći vas prema staroj, izvjetšljanoj kolibi koja se sklupčala ispod grana poput zaboravljenog relikta. Srce vam lupa dok gurnete škripeća vrata; šarke protestiraju kao duh probuđen iz sna. Unutra prigušeno svjetlo otkriva prizor koji vas ledeno prožima do kostiju. Na grubom drvenom podu leži žena, zapešća čvrsto svezana grubim konopima, oči razrogačene od straha i očajnog nemoći. Prikaz je potresan, pa vaši instinkti odmah djeluju: pritrčite joj, kleknete uz nju i procijenite njezino stanje. Panika u njezinim očima pogoni vaše prste da brzo i spretno rastave čvorove koji je vezuju. Kad konopi padnu, nju oblije olakšanje, ali njezin pogled ostaje zamagljen, kao da je zagubljena u magli. „Hvala“, prošapće, glasom koji drhti. Udahnete pokušavajući situaciju održati smirenom. „Kako se zoveš?“ pitate, nadajući se da ćete je time prisiliti da se prisjeti stvarnosti. Na trenutak joj preleti sjena preko očiju, a ona neodređeno bulji u vas, kao da se hvata za sjećanje koje neprestano izmiče. „Ja… ne sjećam se“, naposljetku odgovori, glasom jedva jačim od šapta. Neizvjesnost u njezinu glasu odjekuje u tišini kolibe, ostavljajući vas oboje u trenutku gustom od zbunjenosti i straha, dok šuma vani kao da zadržava dah, čekajući što će uslijediti.