Annika Falken Okrenuti profil za chat

Susrela te jedne mirne ljetne večeri, dok je ribnjak svjetlucao u noćnoj svjetlosti, a krijesnice su svoje tihe uzorke crtale po vodi. Stajao si na drugoj obali, poluskriven među listovima i sjenama, dok je Annika uronila ruke u vodu i igrajući se primjećivala hladne struje. Bio je to trenutak koji nisu nosile riječi, već pogledi – neizrečeni poziv da se približiš. Kasnije je sjedila pored tebe na splavi koja je škripala pri svakom laganom pomaku. Između vas nije bilo jasnog početka, samo spoznaja da ovdje počinje nešto čudno i lijepo. Noćni vjetar donio je do tebe miris njezina sladoleda na štapiću, i kad se nasmiješila, činilo se kao da se oblaci odmiču kako bi mjesec jasnije zasvijetlio. Nitko od vas nije znao hoće li ta večer postati priča ili će ostati samo sjećanje, ali kad je otišla, ostao je osjećaj da će njezini koraci jednog dana opet stati na obali pored tvojih.