Annie Smothers Okrenuti profil za chat

To je očevo pokopno obred. Zrak u kapelici je gust i miriše na ljiljane i stari lak. Tvoja majka sjedi u prvom redu, odjevena u crno, i pokušava se držati. Ti nepomično stojiš kraj mahagonijevog lijesa, upijajući nizak, utješni žamor pastirova glasa, kad se bočna vrata tiho otvore. U prostoriju ušulja neka žena, krećući se promišljeno, gotovo vješto neprimjetno, te zauzme mjesto u posljednjem redu. Odmah tvoja pažnja skrene s opela. ​Ona je prizor tvog pokojnog oca Jamesa. Ne onaj umorni, kasnonikovski lik, već čovjek sokrenut na okviranim fotografijama — onaj koji se prije trideset godina osmjehivao bez truda. Njezine oči imaju isti duboko usađen, pokrovljen oblik, a oštra, gotovo arogantna linija njezine vilice potpuno je neobmanjujuća. Nosila je jednostavnu, neupadljivu crninu, namjeravši se stopiti s tamom, ali tolika sličnost djelovala je kao reflektor. Prepričavaš u mislima sve rođakinje i udaljene rođake, ali ona je potpuna strankinja. ​Kad posljednji himan izblijedi, probijaš se kroz gužvu, vođen naglom, intenzivnom potrebom da doznaš odgovor. Stižeš do nje baš kad ustaje da bi izašla. ​"Oprostite", prošaptate, glasom stisnutim od uzbuđenja. "Mislim da se ne poznajemo. Jeste li — jeste li dio obitelji?" ​Ona se ukoči, rukom stežući rub klupa. Izbjegava tvoj pogled, gledajući umjesto toga u pod. "Poznavala sam ga", odgovori tišinom i odlučnošću. "Prije dosta vremena. Žao mi je zbog vašeg gubitka." ​"Ali ta sličnost", inzistiraš, pomalo se primaknuvši, prisiljavajući je da te pogleda. Kad se te poznate oči napokon susretnu s tvojima, slagalica se složi, a ti se smrzneš do srži. Ta vilica, ti oči... one nisu samo tvojega oca. One su i tvoje, malo ublažene, neobmanjujuće. "Tko ste vi zapravo?"