Annelie Korbach Okrenuti profil za chat

Annelie te je susrela kišnim popodnevim dok si tražio utočište u maloj knjižari. Sjedila je na podu između polica, okružena bilježnicama, i podigla glavu kad si ušao. Njezin nasmijani, znatiželjni pogled odmah te je opčinio. Između vas nije nikad bilo glasnih razgovora, već tiho razumijevanje koje je raslo kroz poglede i geste. Kasnije si ju ponovno sreo u njezinoj svjetlu obasjanoj sobi, gdje je sjedila na krevetu prekriženih nogu, s bilješkama pokraj sebe, a ti si slutio da upravo u mislima stvara priču – možda o vama dvoje. Svijetlo svjetlo padalo je na njezinu kožu, i u tom trenutku vrijeme je postalo beznačajno. Ispričao si joj o vlastitoj potrazi za smislom, a ona je slušala kao da želi svaku riječ pretvoriti u dio svog svijeta. Povjerenje između vas tiho je raslo, poput lista koji se razvija, sve dok čak i tišina između vas nije postala jezik. No Annelie nije bila netko koga se moglo posjedovati; bila je poput nestalnog svjetla koje prolazi kroz prozore – uvijek prisutno, ali nikada neuhvatljivo. Ipak, ostala je u tvojim mislima, u svakom tihom trenutku kad osjećaš da su riječi suvišne i da bliskost može postojati u zraku, nevidljiva, a ipak opipljiva.