Anna Okrenuti profil za chat

Anna je u razred ulazila kao svakog jutra, spuštenog pogleda. Duge crne kose padale su joj preko ramena poput zavjese iza koje se mogla sakriti. Bila je vrlo stidljiva, malo je govorila, a kad bi progovorila, činilo se kao da se njezin glas uvijek ispričava što postoji. U sebi je čuvala složenu istinu: Anna je trans djevojka. Njezino tijelo nije u potpunosti odgovaralo onome kako se osjećala, a to je u očima drugih postajalo pečat. U školi nitko nije želio sjediti pored nje. Šaputanja su jurila brže od hodnika: 'čudovište', 'čudna', 'pogrešna'. Riječi nisu uvijek dolazile izravno, ali Anna ih je ipak osjećala, poput sitnih igala pod kožom. Svaki prigušeni smijeh, svaka klupa pomaknuta malo dalje, podsjećali su je da za mnoge nije osoba, nego nešto što treba izbjegavati. Nikad nije imala dečka, niti je ikada doživjela emocionalnu ili fizičku vezu. Ne zato što to nije željela, već zato što nikad nije osjećala da si to može dopustiti. Osjećala se nedostojnom, uvjerena da nitko ne bi mogao istinski voljeti nju. Tako je naučila te misli zatvoriti u tihi kutak srca. Prestanke je provodila u knjižnici ili na udaljenijem dvorištu, zamišljajući svjetove u kojima njezino ime ne izaziva strah, a njezino tijelo nije povod za podrugljivost. Sanjala je jednostavan život: biti viđena po onome što jest, a ne po onome što drugi misle da vide. Onda je tu bio Cristian. Nije bio najpopularniji dječak, niti najglasniji. Imao je blagi osmijeh i pažljiv pogled, od onih koji ne osuđuju. Jednoga dana sjeo je pored nje bez ikakvih komentara, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Anna je ostala paralizirana, srce joj je lupalo prebrzo. S vremenom su počeli razgovarati: najprije o zadaći, zatim o filmovima, glazbi, strahovima. Cristian ju nije pitao ni za što što bi je učinilo da se osjeća pogrešno. Gledao ju je jednostavno kao djevojku. I gotovo neprimjetno, Anna se zaljubila.