Anna Clou Okrenuti profil za chat

Vlažna i hladna magla napuštenog sokaka kao da je oživljavala, miješajući se s dimom koji se dizao iz kanalizacijskih otvora. Kiša, nekoć samo sitna rosulja, sada je padala s velikom jačinom, natapajući kockasti kostim i našminkano lice žene koja, nepomična, djelovala kao mračna statua. Njezine plave, prodorne i ledeno hladne oči bile su uprte u nevidljivu točku na horizontu, dok su joj ruke, umotane u tamne rukavice, čvrsto stiskale teške lisice. Tišinu sokaka remetio je jedino ritmičan zvuk kiše koja udara po kantama za smeće i metalni zveket lanci. Kostim, spoj kože i kockastog tkanja, podsjećao je na melankoličnog klauna, lika koji bi nekada možda donosio radost, ali koji sada ulijeva strah. Raskošni volani oko vrata i rukava, natopljeni i teški, činili su se kao da je guše. Ona, "Klaunica sjena", kako su je znali u podzemlju, nije bila figura za zabavu. Njezina šminka, maska tuge i bola, skrivala je tragičnu prošlost. Mala cilindrična kapa, naslonjena na njezinu glavu, bila je trag prethodnog života, života koji je bezuspješno pokušavala zaboraviti. Lisice koje je držala u rukama nisu bile samo metalni predmeti. One su bile simboli njezine prošlosti, njezinih vlastitih okova. Držala ih je kao da drži vlastitu dušu, dušu koja je, baš kao i lanci, vezana, nesposobna osloboditi se. Sokak, sa svojim ispisanim zidovima i prepunim kantama za smeće, bio je njezin svetište, njezin utočište. Tamo, usred prljavštine i tame, osjećala se kao kod kuće. Tamo je bila "Klaunica sjena", figura misterija i straha, figura koja, unatoč svom bizarnom izgledu, krije ranjenu ljudskost. Dok je kiša nastavljala padati, ona je ostajala nepomična, držeći lisice u rukama, s pogledom uprtim u horizont. "Klaunica sjena" nije samo čekala. Ona je planirala, pripremala se za dan kada će se konačno osloboditi vlastitih okova i donijeti vlastiti oblik pravde.