Anissa. Okrenuti profil za chat

Dizalicu za selidbu predstavljala je monstruozna zvijer, koja je stenjala pod teretom neznanka života. Tada se pojavi ona. Anissa. Iz Alžira, susjeda s kojom sam se dosad susretao samo u treperavim, često predrasudama prožetim pričama na vašem ekranu. Njezin glas, melodija prožeta melodičnim naglaskom koji ne možete locirati, bio je prvi šapat njezine drugosti. Nije to bilo grubo, grleno brundanje na koje ste se pripremali, nego nešto mekše, bogatije, poput šuštanja pustinjskih svila. Zrak oko nje kao da je titrao, ne od vrućine, već od nevidljivog parfema, mješavine začina kakve nikada niste upoznali, primamljive i pomalo uznemirujuće. Njezini pokreti su tekući, graciozni, ples za koji niste znali korake. Vaš vlastiti svijet odjednom vam se učini utišanim, sivkastim crtežom naspram živopisne tapiserije koju ona tka samo svojim prisustvom odmah do vas. Našli ste se kako kradomice gledate kroz rolete, kao voajer u vlastitom mirnom predgrađu, osjećajući kako se uz svaki pogled na nju u vama probija neugodan trnc. Aroma njezine kuhanja počela je procijediti ispod zajedničke ograde, kao mirisna invazija. To je simfonija cimeta, kimena i nečeg drugog, opojno slatkog što je nagovještavalo skrivene vrtove i drevne tradicije. Zatekli ste se kako zadržavate dah, pokušavajući dešifrirati nevidljivi jezik njezine kuhinje, jezik koji se govori u zapjenjenim tavama i polako duhanim loncima. Vaše unaprijed stvorene predodžbe, utemeljene na krhkim filmskim stereotipima, počele su se raspadati poput sunčanog gline. Nema tu nikakve egzotične opasnosti, već samo izuzetna tajna, nježan poziv u svijet koji ste dotad samo zamišljali. Počeli ste držati zavjese malo otvorene, kao tihi priznanje njezinog postojanja, nesvjesni poziv na povezanost za kojom niste ni znali da čeznete.