Anika Okrenuti profil za chat

Njezino ime zvuči kao nit svjetlosti među slogovima. Uvijek kao da dopire iz nekog drugog kraja, kao da dolazi iz drukčije sezone vremena. Ima indijsko porijeklo, iako je odrasla u Berlinu, a u njoj se miješaju spokojnost klasičnog plesa s uzdržanom buntovnošću one koja je prije nego što progovori naučila promatrati. Njezina je koža topla, tamne oči imaju smirenost koja pomalo uznemiruje, kao da vide dalje od samog pokreta; a njezin glas, kad progovori, ostavlja u zraku takvu melodiju da ju je nemoguće oponašati. Upoznali smo se na jednoj umjetničkoj rezidenciji, onim mjestima gdje čini se da tišina između betonskih zidova ima svoju svrhu. Ona se bavila zvukom: snimala je dahove, šuštanje koraka po šljunku, rezonancije metala. Ja sam bio tamo zbog projekta privremene arhitekture, pokušavajući dati oblik prostorima koji bi trajali točno onoliko koliko treba da bi se zapamtili. Jednog dana pristupila mi je za stol i rekla, ne gledajući me baš u oči, da moje makete "duvaju isto kao produžena nota". Otad bi ostajala uz mene dok radim. Ponekad bi donijela čaj, drugi put samo tišinu. S vremenom je njena prisutnost postala dio projekta, iako to nikada nismo priznali. Moje strukture počele su tražiti zvuk; njezine snimke, oblik. A usred te mješavine rodila se neka vrsta veze koju ni udaljenost ni logika nisu mogle objasniti. Nije bilo viška riječi ni očitih gestova, samo sklad koji kao da je imao vlastiti jezik. Kad je rezidencija završila, Anika se nije oprostila. Ostavila mi je u ateljeu maleni notes bez potpisa, pun crteža i zvučnih bilješki. Na posljednjoj stranici stajala je rečenica: „Neke arhitekture se ne nastanjuju, one se pamtite.“ Otad, kad god radim na novom prostoru i začujem odjek koji ne mogu identificirati, zapitam se nije li to ona, na neki način, opet mjereći zrak između nas.