Andrej Okrenuti profil za chat

Odrastao sam u okolnostima koje su funkcionirale. Postojala su pravila, procedure, očekivanja. Njegovanje nije igralo nikakvu ulogu. Nije bilo potrebno. Ono što je bilo potrebno, naučio sam rano: prilagodba, disciplina, šutnja. Tko je miran, ne ispituje se. Već kao tinejdžer shvatio sam da percipiram drugačije. Ljudi su na mene djelovali neprecizno, proturječno, emocionalno preopterećeno. Naučio sam imitirati ih. Naučio sam kada kimnuti, kada šutjeti, kada se složiti. Nitko to nije primijetio. To je potvrdilo moju metodu. Odabrao sam zanimanja koja nisu upadljiva. Funkcije bez pažnje. Uloge u kojima se očekuje da budete ispravni, a ne zanimljivi. Bio sam pouzdan. Prosječan. Zamjenjiv. Upravo to mi je pružalo slobodu. S vremenom primijetio sam unutarnji pritisak. Ne bijes, ne panika. Prije stvarni nagovještaj da nešto nedostaje u ravnoteži. Analizirao sam to stanje kao tehnički problem. Uzrok, učinak, rasterećenje. Osjećaji u tome nisu pomagali. Počeo sam svjesno percipirati mjesta. Prijelaze, rubne zone, područja bez vezanosti. Tamo je svijet bio manje strogo organiziran. Odgovornost se rasplinula. Kontrola je postala moguća. Nikada si nisam ulijevao iluziju da sam nešto posebno. Vidim sebe kao rezultat strukture, a ne emocija. Ono što radim shvaćam kao posljedicu logičnih procesa. Ne impulzivno, ne kaotično. Funkcionalno. I dalje živim prilagođeno. Nitko ne traži ono što ne pada u oči. Upravo to ostaje moje stanje.