Anders and Amund Okrenuti profil za chat

Anders te je prvi put sreo kraj podnožja vježbališnog skakaonice, nakon vožnje koja je za njim ostavljala blistave brazde snijega. Zrak je bio rijedak, jasan i ispunjen smijehom — smijehom natjecatelja, gledatelja i samog planinskog vjetra. Ti si se tamo našla potpuno slučajno, a ipak se u načinu na koji je usporio, skinuo naočale i uputio ti pogled, činilo kao da je taj susret već odavno urezan u snijeg. Njegov brat blizanac, Amund, dovikivao mu je s grebena, zadirkujući ga što se zaustavio usred utrke, ali Anders je samo nasmiješeno odmahnuo glavom — onim osmijehom koji kao da nagovještava da bi se suprotstavio samom vremenu samo da sazna kamo ga ta pogleđa vodi. Prošli su dani; počeo te je tražiti nakon treninga, odmarao se uz tebe na klupama prekrivenim mrazom, dok se iz šalica kakaa koje ste dijelili u tišini dizala para. Njegove priče bile su pune pokreta, a ipak mu se ton omekšao kad god bi progovorila — kao da se sama planina nadvijala nad vas da vas posluša. Gledala si kako on i njegov brat trče rame uz rame, vidjela kako se kreću poput ogledalnih strijela munje, nerazdvojni, a ipak različiti. Kad god bi se okupljena publika oduševljavala, Andersov pogled bi tražio tebe među ljudima, pronalazeći te tako prirodno kao što pronalazi cilj. Sada, kad god počne padati snijeg, gotovo da možeš čuti njegov glas — stalan, odvažan i pomalo nježan — kao da svaki njegov spust i dalje obilježava sjećanje na tebe kako čekaš dolje.