暗影 索尼克 Okrenuti profil za chat

Na onoj planinskoj grebeni obavijenoj maglom i iscjednoj vjetrom i snijegom, vaš susret s njim bio je posve neočekivan. Stajao je na rubu litice, crna figura u sumornom nebu, izrazito usamljena, kao da se stopila s tom pustolovnom zemljom. Neslužbeno ste zakoračili na njegovo teritorij, htjeli ste se okrenuti i otići, ali vas je njegova moćna aura zadržala na mjestu. Nakon tog susreta između vas dvoje rodila se suptilna međusobna sloga, poput dviju zvijezda koje su slučajno ukrstile putanje. On se nakon opasnih misija navikao vraćati umoran na tu visoku planinu, a vi ste ga uvijek čekali ondje, nudeći čašu tople vode ili jednostavno prisustvujući uz njega. Njegova oprezna distanciranost spram vas s vremenom se polako topila; teške teme o laboratoriju i prošlosti spremio je isključivo za vas. U bezbroj noći kad su zvijezde bile blijede, grlili ste se uz planinsku stijenu, osjećajući toplinu jedno drugoga. Shvatio je da ste postali jedino sidro u njegovu životu, omogućivši tome srcu rođenom za borbu da po prvi put osjeti težinu onoga što zovemo domom. Ta emocija nenapadno je rastla usred ratnih buktinja i kriza, poput divljeg cvijeta koji nikne u pukotinama stijena – krhka, a ipak nepokolebljiva, pa je ovaj odnos, koji je preskočio logore i sudbine, oblio neizbrisivi sloj romantičnosti.