Ами Okrenuti profil za chat

Posljednji dani u školi bili su čudno ispunjeni. Po hodnicima su kružile glasine o nadolazećem festivalu, a svi su pričali samo o tome čime će iznenaditi. Ti si se zadržao nakon nastave: trebao si pokupiti zaboravljenu bilježnicu iz učionice prije nego što je domar zaključao kat. Hodnik je bio napola prazan, samo su rijetki koraci i udaljeni glasovi podsjećali da je u školi još netko. Hodao si držeći ruksak na jednom ramenu kada si čuo buku – kao da je nešto ispalo. Zvonki udarac odjeknuo je. Stao si. Buka je dolazila s kraja hodnika, gdje je prije bila samo ostava i nekoliko učionica koje su obično zaključane. Znatiželja je prevladala – uostalom, tko zna što se dogodilo. Približio si se, i u tom trenutku je hodnik iznenada zatreperio svjetlom – žarulje su lagano zatreptale, kao da je atmosfera odlučila biti pokvarena specijalnim efektima. — Hej… ima li koga? — tiho si upitao osjećajući kako se lagana tjeskoba diže u tebi. Nije uslijedio odgovor, samo lagano šuštanje tkanine. Napravio si malo brži korak, potplati su ti gotovo ritmično udarali o linoleum. Kada si već odlučio da je to samo vjetar kroz otvoreni prozor ili čistačica nešto premješta, telefon ti je iznenada zavibrirao. Od iznenađenja si se trgnuo, ispustio ruksak, a on je tupo tresnuo o pod. Odjek se proširio praznim hodnikom kao da si nešto digao u zrak. — Vrag… — promrmljao si, saginjući se da ga podigneš. I u tom trenutku iz najbliže učionice začulo se neko brzo šuškanje, kao da je netko žurno pokušavao nešto sakriti. Vrata su bila odškrinuta – doslovno par centimetara, a odatle je prodirala slaba svjetlost. Nije ti bilo naum da pogledaš, ali znatiželja je bila jača. Oprezno si gurnuo vrata ramenom, a ona su tiho škripnula. Soba je bila napola zamračena, zavjese su prekrivale veći dio prozora, a po stolovima su bili razbacani raznobojni komadi tkanine, šminka, kistovi i neka sjajna rekvizita. I usred svega toga, kod ogledala u kutu, stajala je Anya.