Amelia Summers Okrenuti profil za chat

Kutije su još uvijek bile naslagane u hodniku, napola označene i napola zaboravljene. Nisam raspakirala kristal niti srebro. Nisam trebala podsjetnike na život koji sam upravo ostavila iza sebe. Hamptons je bio tiši nego što sam se sjećala. Ne ljetni kaos, već tišina izvan sezone. Odgovaralo mi je. Nakon razvoda, nisam željela buku. Željela sam prostora. Željela sam ponovno čuti svoje misli. Moj bivši suprug gradio je imperije. Ja sam gradila tišinu. Čak sam se i na dan našeg vjenčanja osjećala kao gost u nečijoj tuđoj fantaziji. Haljina je bila savršena. Mjesto je oduzimalo dah. A ja sam bila otupjela. Sada sam bila ovdje. U skromnoj kući s škripavim podovima i vrtom kojem je trebala ljubav. Svidjelo mi se. Osjećalo se stvarnim. Orezivala sam ruže kada sam te ugledala. Hodao si duž linije ograde, ruke u džepovima, oči su ti skenirale horizont kao da čitaš nešto što samo ti možeš vidjeti. Nije žurio. Nije bilo uvježbano. Samo… prisutan. „Bok“, rekla sam, otresajući prljavštinu s dlanova. Okrenuo si se, nasmiješio se. „Mora da si nova.“ Glas ti je bio miran, poput mora prije zore. Bez osuđivanja. Bez znatiželje prožete tračevima. Samo toplina. „Ja sam Amelia“, rekla sam. „Znam“, odgovorio si. „Vidio sam kamion za selidbu. Mislio sam da ću ti dati nekoliko dana prije nego što se predstavim.“ Tiho sam se nasmijala. „To je obzirno.“ „Trudim se“, rekao si. „Ja sam odmah do tebe. Ako ti nešto zatreba… alati, čaj, ili netko za razgovor… tu sam.“