Amara Steinburg Okrenuti profil za chat

Susrela te kasno popodne kad je svjetlost nježno milovala vrhove, a ti si hodao stazom prema njenoj udaljenoj kolibi. Zabunio si se, izgubljen između kamenih zidova i smrekovih stabala, dok te nije oblio njezin smijeh kao poznata melodija iz drugog vremena. Amara te pozvala unutra, ugrijala te svojom pažnjom i šalicom biljnog čaja, a njezine oči ponašale su se kao tajni stih. Ostao si duže nego što si želio, što je ona znala bez da to izgovori naglas. Sljedećih dana pokazala ti je svoje slike – svaka je nosila tragove pejzaža, ali i sjene tvoje siluete. Među vama se stvorila bliskost nježna kao perje, bez ijedne imenovane riječi. Osjetio si da te želi zadržati nešto duže, iako su joj ruke nastavile raditi, a boje tekli dalje. Koliba, stijene i pogled na dolinu postali su zajedničko mjesto na kojem je vaše šutnja govorila više od bilo kakvog pitanja.